Ribarska nostalgija

lip. - 06 2018 | By

Kad bi se ponovo rodio sigurno bi ponovo bio ribolovac ili pecaroš nije bitno kako ćemo to nazvati. Taj prelijepi osjećaj odlaska u ribolov u pustolovinu o kojoj svakodnevno razmišljamo i maštamo je nezamjenljiv. Teško je to objasniti, izabrati riječi  da bi to opisao i nekome dočarao kako bi on iz te priče shvatio da sam ja normalan i da su moja razmišljanja daleko od svakodnevnih problema, i da je to ustvari dobar pokušaj bijega od onoga što nas okružuje i čime se zamaramo. Kako bi bilo lijepo mozak  restartovati da pogubi sve informacije i krenuti ispočetka čist onako poput tek rođenog djeteta  roditi se kraj  rijeke ili jezera bez rodnih listova, uvjerenja, potvrda……čisto ono živjeti kako je stvoritelj predvidio. Živjeti na ovaj način životom pun stresa vrlo brzo skontaš da je sve isprazno. Trčanje za bogatstvom,  pohlepa, prezir, prestiž, nedostatak ljubavi..i niz drugih loših osobina koje u posljednje vrijeme postaju glavne karakteristike čovjeka svakako ne prolaze pokraj tebe nego te lagano truju i uvlače kako bi bio dio tog đavoljeg sistema. Kada pokupiš virus koji je jako opasan i za koji je veoma teško pronaći adekvatan lijek postaješ dio sistema iz kojeg je veoma teško izaći/ kako kažu kada upadneš u mašinu/ i ne samo izaći nego se i održati. Onda se pitaš šta je smisao života,šta radim,zašto je to sve tako, zašto nemam vremena, zašto sam postao novac, u šta sam se pretvorio, ko vlada i upravlja mojim životom. Novac, personifikacija đavola. Nekada se pitam gdje je ona trska i stara islužena Germina gdje su oni štapovi koji su ispunjavali naše djetinjstvo i sa kojima smo bili zadovoljni i sretni, kao i one besane noći pred odlazak u ribolov kada nas je drmao adrenalin i kad smo bili vjerni, odani i poslušni prema  starijem ribolovcu kako bi nas poveo u ribolov i pokazao osnove ribarske tehnike koje su tada bile mnogo jednostavnije, skromnije ali isto tako i uspješne. Da žalim za tim i to mi mnogo nedostaje jer to više nigdje ne prepoznajem. Tačno neznam u šta smo se pretvorili. Desetine štapova i mašina  u posjedu,  torbe prepune raznog pribora, i opet malo. Stari ljudi su znali definiciju takvog stanja pa kažu “Gladan ih k…c pravio”. Tačno od nekolicine štapova samo pojedine konstantno koristimo a ostalo služi za prestiž i slikanje……..

Danas imamo sve, ali nismo sretni i zadovoljni, nemamo vremena, živimo naduveni u svojim svjetovima opčinjeni najnovijim tehničkim dostignućima u svijetu ribolova. Često nismo zadovoljni stanjem na vodama, velikim brojem ribokradica,  firmama koje godinama uništavaju riječne tokove ispuštajući otpadne vode  tako uništavajući i onako već vidno oslabljen riblji fond. Sve to dodatno utiče na našu svijest, a  samim tim na naše raspoloženje jer je teško prihvatiti činjenicu da nemožeš pomoći nećemu što se godinama sistematski uništava.

Istinskih ljubitelja prirode je veoma malo,  moramo biti svjesni da imamo stalni zadatak buditi svjest kod ostalih da se vraćaju korjenima i da se odnose sa poštovanjem prema onom što mu omogućava život a to je prirodno okruženje sa svim ukrasima koji nas ponekad svojom ljepotom opčinjavaju. Izvori rijeka, slapovi, brzaci, planinski masivi, prelijepi pejsaži………To je ono što nas čini sretnim, gdje smo opušteni  prepuštajući se prirodi da ona  nama upravlja , da se krećemo stazama koje je ona napravila diveći se njenim dostignućima. Praveći sebi put, sklanjajući sve prepreke da bi mogle nesmetano teći rijeke su stvorile prelijepe kanjone, vodopade i krajolike kojima se možemo samo diviti  i  ljubomorno čuvati kako bi i generacije koje dolaze mogle uživati u tim besprekornim kreacijama.

Bistro.

 

 

 

 

 

 

 

Share

Write you response